gizdavo, grgoljavo, grko, graciozno, gnojavo, grubo, gorko... ima nečeg napadajućeg u G-govoru, dok L vodi ljubav sa ostalim slovima i te reči su kao proizvod složenog, frket, rada - preLamati, zaurLati, uklopiti, naLepiti, izLivati, kLizati, uskLaditi...
Dok sam je posmatrao, činilo se da su svi leptiri ovog sveta ušli u moju utrobu i zalepršali krilima. Bila je prosečno visoka, skladno građena, malo upijenih obraza, sa izraženim jagodicama i kapcima spuštenim do pola očiju. Neuredna ravna kosa padala je do njenih obnaženih ramena. Na nadlakticama su joj se ocrtavali blago ojačali mišići, prsti na rukama bili su neobicno dugi, a šake prošarane venama.
Gledajući njena leđa izvijena u luk, izgledalo je kao da mi se mesec spustio pred noge i osećao sam neodoljivu potrebu da pređem dlanovima preko tog svoda, da upijem kapi vode sa njenih lopatica i struka. Žudeo sam da vrhovima prstiju dodirujem liniju koja je razdvajala njenu zaobljenu zadnjicu na dva dela, a onda da spoljnjim delom podlaktice osetim okruglasti stomacic ispod pupka. Stajala je gola i bosa, a butine su joj se blago dodirivale dok je bila u raskoraku. Moja želja pretvarala se u krik, a ona je samo gledala negde ispred sebe. Poslednji pogled uputio sam njenim stopalima ispod kojih je stajala pločica s natpisom: "Poklon Umetnicke kolonije Gradu".
... od letnje vućine, čišćenja kuće, šetnje po omorini, erotskih priča, alkohola, straha, vođenja ljubavi, gužve na koncertima, iščekivanja događaja, snova... preznojavanje je epidemiološka pojava u kojoj, kada razmislimo kad i kako nas „napada“, uglavnom uživamo; tuširanjem skidamo posledice starog i očekujemo novo... preznojavanje... :)
Poruka o nestanku Glavnog vojskovođe na dvoru kraljice Aline stigla je u kasne sate jedne letnje večeri 1793. godine. To jutro Prve žene kraljevstva počelo je naopako. Konjušar nije pripremio konja za jutarnji obilazak proplanaka koji je Alina svakodnevno uobičavala, jer je imao stomačne tegobe od nečeg što mu je Glavna kuvarica prethodne večeri dala za jelo. Kuvarica je večeru pripremila od namirnica koje je dva dana ranije kupila na obližnjoj pijaci, a za koje nije znala da su pokvarene, jer je Prodavac zaboravio da ih zaštiti od muva. Sve i da se setio te opasnosti, Prodavac nije imao vremena da se bavi time jer mu se tog dana Žena deveti put porađala, pa je morao trčati po Babicu u susedno mesto. Al’ Babica je bila na sahrani u udaljenom delu kraljevstva, pa je našao Drugu koja mu je za uslugu tražila da vodi ljubav s njom. Dok je i tu cenu platio i napokon stigao s Babicom kući, Žena je na svet donela zdravo Muško dete, te se od sreće napio u obližnjoj kafani i, eto, zaboravio da zaštiti hranu od muva. Kraljici je nemilu vest donela njena Sobarica koja je bila ljubavnica Najbržeg konjanika u kraljevstvu, a sa kojim se viđala jednom sedmično kada je imala slobodan dan. On nije bio baš naočit, ali je zato strasno vodio ljubav i uvek je ostavljao zadovoljnu. Dok je tako sedela u svojim odajama, sakrivena iza visokih draperija, Kraljica se činilo da ni u večnosti život ne bi bio ništa manje komplikovan od onog kakav je sada, pa je iste večeri za novog glavnokomadujućeg kraljevske vojske postavila svog Prijatelja iz detinjstva s kojim se tajno družila jer je pripadao siromašnoj porodici svinjara. Za to vreme je njen muž, kralj Lanis, otvarao pasijans na verandi i kidao grožđe sa vinove loze u čijoj je hladovini uživao maštajući o sledećoj noći kada je, po ustaljenom dogovoru, u kasne noćne sate odlazio u Alininu sobu. Ona bi za tu priliku oblačila providnu spavaćicu, a potom su se prepuštali bračnim dužnostima. Veče je mirisalo na lavandino ulje...
Jutros nije čitao. Zabacio je glavu unazad, oslonišivi se celim leđima na drveni naslon, s rukama savijenim i ukrštenim na potiljku. Gledao je ispred sebe, a kada smo prolazile, ponovo nas je pogledom pozdravio. Ne znam da li je već završio jutarnji ritual čitanja dnevnih novina ili je to tek sledilo, al one su bile na klupi, kraj njegove leve butine, noga na koju ih spušta je, kao i uvek, bila savijena u kolenu i oslonjena na koleno druge noge, šolja s kafom kraj desne strane tela, smeđe jastuče na kome sedi, jednobojna pamučna majica...
Uvek ista klupa, u istom parku, tačno u vreme kada mi tuda prolazimo.
Svako jutro mu zavidim i blizak mi je, upoznali smo se, a ne znamo se.
Naleti ta reč i izazove mi grč u grudima, pa se otimam, odbijam je, spaljujem u grlu kao vešticu na lomači, pa se ona, pobeđena, vraća u stomak – odakle je i pošla.
Nema je. Nestane.
Onda se opustim, ispružim noge, promrdam stopala i palčeve ostavim uspravljene, a ostale prste savijem (tome se moj brat, kada smo bili mali, uvek smejao), ruke savijem ispod glave i ništa me ne žulja (nosim ono malo prstenje, ne volim upadljiv nakit na rukama, sviđaju mi se šake na kojima se ocrtacaju vene, pa se malo dužim noktima završava taj plavi tok), zatvorim oči i gledam se iznutra…
Al zamiriše pokošena trava i onda ona onako tiho, nevino prolazeći kroz glasne žice, zagolica jezik srednjim slovom, pojavi se u punoj veličini, i ja čujem sebe da izgovaram: ... :)
Uvek je s puno ljubavi pričao o svojoj balerini. Nikada je nisam videla, al godinama mi je stvarao sliku o njoj. Dok je govorio, koristio je slast i boju smokve da opiše njenu lepotu.Najzad, stvorena u mojoj mašti, postala je savršena figura koja se, stojeći na vrhovima prstiju, okretala u krugu otvora singl ploče. Njeni su pokreti najpre pratili ritam muzike koju je stvarao nežni dodir igle i polivinila, a onda se, kao pod udarima oluje, uvijala i talasala u tom istom malom krugu, savršeno održavajući ravnotežu.
Mirisala je na more...